Članci

Memorijalni muzej - Rodna kuća Ive Andrića

muzej rodna kuca ive andrica travnik

Rodna kuća jedinog dobitnika Nobelove nagrade za književnost na području bivše Jugoslavije od 1974. godine je preuređena kao Memorijalni muzej u sastavu Zavičajnog muzeja Travnik.

Stalna izložbena postavka predstavlja život i literaturu Ive Andrića, i sastoji se od : Rodne sobe, sobe posvećene romanu "Travnička hronika", Fototeke sa fotografijama sa dodjele Nobelove nagrade, Biblioteke sa umjetničkom zbirkom i "Slušaonice". Za grupne posjete Memorijalnom muzeju stručna objašnjenja daje kustos književnosti i muzejski pedagozi.

U Rodnoj sobi Ive Andrića izložen je tradicionalni namještaj bosanskih urbanih porodica s kraja 19. stoljeća. Etnografski eksponati nisu uistinu pripadali Andrićevoj porodici, ali potiču iz vremena njegovog rođenja. Bešika, musandra, zemljana peć, peškuni, šišeta, štokrla, sofra, sećija, sehara, lampe, ćilim i ponjava prikupljeni su u Travniku.

U sobi posvećenoj romanu “Travnička hronika”, izloženi su faximili rukopisa i prvo izdanje romana (Beograd, 1945.), faximili izvještaja Francuskog i Austrijskog generalnog konzulata u Travniku, portreti francuskog generalnog konzula Pierra Davida i Derviš-bega Teskeredžića kao likova tog romana, stare fotografije i crteži koje predstavljaju kako je izgledao grad u vrijeme kada se dešava radnja tog romana, te mnogobrojna domaća i inostrana izdanja "Travničke hronike".

muzej rodna kuca ive andrica travnik 002

Oko 650 knjiga i književnih časopisa iz bivše Jugoslavije i mnogobrojnih inostranih zemalja prikazuju književni opus Ive Andrića. Osobito vrijednim smatraju se književni časopisi u kojima je Andrić objavljivao početne književne radove, prva izdanja njegovih prvih djela ("Ex ponto" 1918., "Nemiri", "Put Alije Đerzeleza" 1920.), prva izdanja romana ("Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica" 1945.). Posebno su izložene knjige s autorovim potpisom kao Andrićev lični poklon travničkom Muzeju.

Uz sitnu arhivsku građu, u Biblioteci se nalazi i umjetnička zbirka:
"U čast Ive Andrića", grafička mapa Ivana Rabuzina

Po izboru Nobelovog komiteta, naivni umjetnik iz Hrvatske načino je 1989. godine grafičku mapu tehnikom serigrafije u 25 originalnih primjeraka. 23. otisak po redu autor je poklonio Memorijalnom muzeju.
"Priča o vezirovom slonu", likovna kompozicija Ahmeda Hrustanovića

Travnički likovni stvaralac na figurativan način je prikazao motiv iz istoimene pripovijetke Ive Andrića.
"Ivo Andrić", portret, rad akademskog slikara Ante Mamuše iz 1982.godine

Originalne autorske fotografije Miodraga Đuraševića iz Sarajeva nastale su u Stockholmu 1961. godine tokom ceremonije dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću. U hodniku su izložene kopije povelje i medaljona Nobelove nagrade, te fotografije sa tradicionalne ceremonije "Krunisanje Lucije".

muzej rodna kuca ive andrica travnik 003

Ivo Andrić - mudre izreke

Ljudi koji sami ne rade i ne preduzimaju ništa u životu lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

Mi, to se zna, ne živimo i ne delamo zbog ljudi, nego mimo ljudi, a sve za ljude.

Ovaj svet u kom živimo tako je sazdan da je onaj koji se plaši već izgubljen.

Vrlo rano sam saznao da svaki minut života može biti težak koliko i život ceo.

Ljudi male pameti retko se trude da ne budu dosadni.

Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih sudbina i bezimenih ljudi.

Sladostrasnici, kad život čula protutnji i sagori, ostaju mračni, gorki i teški sebi i drugima.

Neizvesnost je imanje onih koji nemaju ništa i velika nada onih kojinisu navikli na dobro u životu.

Ništa ljude ne veže tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća.
Oduvek je i svuda tako, da se sitni i bezimeni ljudi penju na leševe onih koji su oboreni u međusobnoj borbi velikih.

Srećni i zadovoljni ljudi ne pišu nikako, ili jako kratko.
Ko je duga veka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

Naš čovek ne ume da se pravovremeno zaustavi ni pri usponu ni pri padu.
Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre.

Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebelo.
Trebalo je živeti.

Život nikada ne daje ono što obećava, nego uvek više ili manje od toga.

Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima.

Bezbrižna ravnodušnost je veliki dar i moćno oružje mladosti.

Čudno je kako je malo potrebo da budemo srećni, a još je čudnije kako nam baš to malo nedostaje.

Da je ćutanje snaga, a govorenje slabost, vidi se i po tome što starci i deca vole da pričaju.

Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati.

Lepša duša dublje jeca.

Mnogi postignu ono što su hteli, a izgube sve.

Sumnja i briga vide ono što sreća i pouzdanje nikada ne mogu.

Rakija mora da progovori kad bilo, kao i nevaljala žena sveti se onom koji hoće da u njoj uživa tajno, a trajno i obilno.

Bolest je sirotinjska sudbina i bogataška kazna.

Svi pravi životi su lepi i teški.

Svi ljudski pokreti proizlaze iz potrebe za napadom ili odbranom.

Beskorisno je u starosti produžavati život. Treba produžavati mladost.

Zato što mogu, i što se usuđujuda o svačemu svašta kažu, oni misle da sve znaju.

Moglo bi se, sa malo preterivanja, kazati da svaka žena ima svoju unapred određenu dozu suza koju mora u toku svog života da isplače...

Ništa nije teže ni strašnije nego gledati svet oko sebe očima bivše lepotice.

Dobra je stvar krotka i zdrava žena. Živiš i radiš kao da ne postoji, a ipak osećaš da ti pomaže.

Niko ne može da proveri i predvidi ćudi i nastupe nemirne i puste žene.

Beznačajne reči, dugi pogledi i nesvesni osmejci povežu se u siguran most koji se sam gradi.

Ljubav, kada je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja...

Celog veka se lečimo od nesrećnog detinjstva.

Kad god mi mislimo da su nam se otvorile oči, to obično znači da smo ih za stotinu drugih stvari zatvorili.

I vrline jednog čoveka mi primamo i cenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.

Od svog porekla i detinjstva ne može se pobeći lako.

Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo...

Veliki praznici i svečani dani mogu da pokažu koliko su nam daleki i oni koje smatramo najbližima.

Ko prijatelja tumači i analizira, taj ga ne voli.

Kako korisno i dobro govore ljudi koji umeju da ćute!

Kod ljudi koji čedno žive ruke su mirne, bele i večito mlade.

Dugi su i zamršeni računi između onih koji imaju i nedaju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba.

travnik

Muzeji u Travniku

header-pic2
vmc antena sarajevo
vmc rsg

vipservice

Promo materijali - download


powered by MGE & NCU