Istorija Bosne i Hercegovine


Ilirsko doba

Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U bronzano doba, neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Treba napomenuti nekoliko ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija, su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.

Liburni su vjerovatno historijski najpoznatije ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su čuveni pljačkaši. Ardani su živjeli južno od Liburna, a Antiari su živjeli još dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba pomenuti su Labodi i Daorsi. Migracije Kelta u četvrtom i trećem vijeku prije naše ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivših teritorija. Ipak, neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije naše ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219 p.n.e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n.e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Botona i Pineza) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n.e. u tako da za vrijeme cara Tiberija (9. n.e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.

U primorju i uz donji tok rijeke Neretve živjeli su Ardijejci, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitičkih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani "piratima", iako su vršili presretanje tuđih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaćivanja putarine i vodarine kao vida privređivanja. Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju današnje regije Bosne, koju tako vodeći istraživači Ilira danas nazivaju užom Ilirijom.

Rimsko doba

Godine 9. godine cijeli je teritorij nakon tamošnje posljednje pobune napokon postao rimskom provincijom naziva Ilirik. Rimski naseljenici, vojnici, i trgovci, su naselili nemali dio Dalmacije i osnovali nekoliko gradova u području što je danas Bosna i Hercegovina. Tako je Blagaj na rijeci Buni sagrađen na temeljima Rimskog grada Bona. Kršćanstvo je već bilo prisutno krajem 1. vijeka. Događaji od 337. do 395. godine su doveli do podjele Rimskog carstva, i provincije Dalmacija i Panonija su uključene u Zapadno rimsko carstvo. Opadanjem Rimskoga carstva u 5. vijeku dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju. Kasnije i Goti doživljavaju poraz od strane Istočnoga rimskoga carstva ili Bizanta u Gotskom ratu (535-553). Od tada Bosna će biti dugo vremena u sastavu Bizanta.

Upadi Slavena

Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija, uz česte pokolje lokalnog stanovništva poput pokolja preko 7000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u Draču. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenska sila bila je toliko nemilosrdna da je lokalno stanovništvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi prividnom asimilacijom privolili slavenske horde da poštede živote stanovništva. Rimski historičar Procopius u zapisima iz 550. godine, označio je Slavene kao neviđene divljake i najveću opasnost po civilizaciju, dajući precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 miliona ljudi ili većina tadašnjeg stanovništva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije.

U 10. vijeku bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji je prema istočnim izvorima bio i historičar, na području Hercegovine bilježi tri ranosrednjovjekovne kneževine: Paganiju, Zahumlje i Travuniju. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Vičević (910 - 950). Kasnije Zahumlje navodno potpada pod vlast hrvatskih vladara Tomislava i Krešimira.

Srednjovjekovna Bosna

U srednjem vijeku na području današnje Bosne i Hercegovine postojala je država Bosna koja je na vrhuncu svoje moći bila jedna od najjačih balkanskih država. Prvi bosanski kralj je bio Tvrtko I Kotromanić, koji je krunisan u Milama kod Visokog.

Bosanska banovina

Sa uticajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmoževlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu.

Doba Bana Kulina

Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, Ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Vrijeme Kulina označilo je potpadanje pod uticaj Bizanta, pa je zemljom uglavnom vladao mir. Skovana je i navodno narodna, a u biti sentimentalna poslovica koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. vijeka počinju optužbe da Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti Crkvu bosansku, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod. Uviđajući kakva opasnost prijeti Bosni, Ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje Crkve kakvo propovijeda Rim.

Kao nasljednik Kulinov 1230. pominje se Ban Matej Ninoslav. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.

Dinastija Kotromanića

Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio moćan hrvatski feudalac Pavle Šubić, ban Hrvatske i Dalmacije, te svoju vlast proširio i na veći dio Bosne. Sin Pavla Šubića, Mladen, naslijedio je očeve titule i teritorije, te se starao i o budućem bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću. 1322. godine Stjepan II napušta staratelja te ratuje protiv njega na strani hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta i drugih hrvatskih plemića. Uz njihovu pomoć protjerao je porodicu Šubića, te uspostavio vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana Tvrtka I (1353 - 1391). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog,1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.

Bosansko kraljevstvo

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih Stjepan II i u tome ubrzo definitivno sprječava i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.

Teritorijalno širenje Bosne

Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat čije će sjedište od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više evropske politike.

Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi bizantska marioneta Tvrtko I Kotromanić koji u tome trenutku ima samo 15 godina te ima velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva. Ugarska na čelu s kraljem Ludovikom I pokušava iskoristiti Tvrtkovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu. Nakon što je zahvaljujući uticaju svog patrona Bizanta potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine ponovo nastupa nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana i opet ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji put zavađa bosansko plemstvo. Ovo rezultira čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Politička nestabilnost i napadi Osmanlija

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja probizantijski orijentisanog Tvrtka II., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ugarski kralj Sigismund Luksemburški povede 50.000 vojnika na Bosnu i u masakru na Doboru 1408. pobije skoro cijelu bosansku aristokratiju, nekih 200 porodica među kojima sve generale i admirale. Bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć da ovaj ponovo uspostavi svoju vlast 1409. 1414. godine na geopolitičkoj sceni pojavljuje se Osmansko carstvo. Ono podržava probizantsko bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje.

Propast bosanske države

Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tom pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na području Huma. Ovo se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i navodno po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša, postaje novi kralj Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II Osvajača napada Bosnu.

Bosanska kraljevska tvrđava Bobovac bila je prva koja je pala, 20.juna 1463. godine, nakon čega kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne.

Osmanlijsko doba

Osmanlijsko carstvo je bilo u svojoj suštini vojna organizacija koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bošnjaka.

Bosanski ejalet

Godine 1527. uspostavlja se Bosanski ejalet koji 1580. prerasta u Pašaluk Bosna. Unutar Osmanlijskog carstva, pašaluk je bio najveća društveno politička jedinica, koja se sastojala iz više sandžaka, u slučaju Bosne osam. Bosanski ejalet je bio pod upravom beglerbega, a uključivao je u sebi okupirane dijelove današnje Bosne i Hercegovine, plus neke dijelove današnjih Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je od 1527. bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine.

Na vojnom planu u ovom periodu Bošnjaci služe kao "topovsko meso" okupatorima, bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio odbijen. Potom se,1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju grad koji je tada bio sjedište Bosanskog ejaleta sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne.

Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih ustanaka Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju 1745. i 1747. godine, a poslije velikog ustanka u Mostaru 1748. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu:Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja ustanicima poslije te naredbe i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te oni ubrzo naređuju napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali i velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te konačno odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana" koji žive unutar Osmanlijskog carstva.

U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. 1813. godine sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente.

Veliki ustanak i borba za autonomiju

Godine 1831. diže se veliki ustanak Bošnjaka na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim bosanska vojska sa preko 25.000 vojnika nanosi značajan poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i zvanično proglašava autonomiju Bosne. To je praktično značilo punu nezavisnost Bosne iako je diplomatski poručeno sultanu da će se on i dalje biti smatran vrhovnim vladarom Bosne. Sultan potom uspijeva unijeti neslogu među Bošnjake među kojima nalazi izdajnike u liku Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića. Šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju. Pokret za autonomiju odnosno punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. 1836. godine nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak koji je krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeći ustanak se desio 1840. godine kada ponovo Vezir biva istjeran iz Travnika, ali je i taj ustanak ubrzo ugašen od strane regularnih okupatorskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti koji je dijelio zemlju na 9 oblasti. Svaka oblast je bila pod vlašću kajmakama. 1875. godine izbija Hercegovačka buna i brzo se razvija u pravi ustanak koji ima zapažene rezultate.

Aneksija Bosne od strane Austrougarske

Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom carstvu i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su, naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima navodno shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiran u julu 1878. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu" gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj okupacijom, bude administrirana od strane Austro-Ugarske.

Austro-Ugarska

Okupacijom iz 1878. godine BiH je faktički ušla u sastav Austro-Ugarske monarhije. Ali, sve do 1908. ona je formalno-pravno ostala pod sultanovim suverenitetom. BiH je imala poseban državno-pravni položaj, te posebnu organizaciju i strukturu vlasti. Takvo stanje se zadržalo sljedećih 40 godina zahvaljujući 25. članu Berlinskog ugovora i tzv. Novopazarskoj konvenciji (Carigradska konvencija).

Dotadašnji Bosanski vilajet postao je Reichsland, sandžaci su postal okruzi, a kaze su pretvorene u kotare, dok su nahije bile kotarske ispostave. U toku austro-ugarske vladavine s povremenim izmjenama bila su 54 kotara s 23 kotarske ispostave. Središte vlasti bilo je preneseno na Zemaljsku vladu u Sarajevu. Službeno je počela raditi 1. 1. 1879. godine. Na čelu vlade bio je zemaljski poglavar.

Austro-Ugarska je nastojala okupaciju što prije pretvoriti u aneksiju BiH.

Istovremeno su se na teritoriji cijele zelmlje započila sve segmenteeli mnogi radovi na komunikaciji i što boljoj poveezanosti svih dijelova BiH. Grade se putevi, željezničke pruge, fabrike, otvaraju se industrijska preduzeća. Industrijalizacija je zahvatila sve segmente života. Iz svih dijelova Monarhije dolazi stručna radna snaga koja sa sobom donosi i nove običaje koji su još više obogatili BiH. Austro-Ugarska uprava otvara brojne obrazovne i kulturne institucije. A u to vrijeme osnivaju se i političke stranke i kulturna društva.

Ipak, okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i dolazak Austro-Ugarske u BiH bio je veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov za stanovništvo - prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim različitu kulturu i način života, koji su izazivali dramatične i sudbonosne posljedice u životu ljudi.

U takvoj situaciji 1908. dolazi do zvaničnog pripajanja BiH Austro-Ugarskom Carstvu. Time je Austro-Ugarska silom izmijenila ustavno-pravno stanje što je dovelo do velike krize i protivljenja Osmanskog carstva i Kraljevine Srbije aktu aneksije.Ipak, dolazi do političkog i finansijskog sporazuma te je aneksija priznata i od zemalja koje su se isprva protivile. U tim okolnostima, Sabor i Zemaljska vlada postale su najviši organi uprave.

U takvim okolnostima, 28. juna 1914. dolazi do atentata na prijestolonasljednika Monarhije nadvojvodu Franca Ferdinanda. Bio je to povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.

Doba Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije

Pri kraju Prvog svjetskog rata u svim dijelovima Austro-Ugarske izbile su na površinu težnje njenih pokrajina za osamostaljenjem. Tako je bilo i u BiH. 11. 11. 1918. novoformirani Glavni odbor Narodnog vijeća BiH poslao je u Zagreb svoje predstavnike. Oni su postal članovi Narodnog vijeća države Srba, Hrvata i Slovenaca u jedinstvenoj državi. Kada je 1.12. 1918. proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca već 31. 12. iste godine formirana je i Narodna vlada BiH koja je imala nadležnosti do 31. 1. 1919. Tadašnja se Vlada BiH preimenovala u Zemaljsku upravu. Njena prava su stalno bila smanjivana, dok se 1924. konačno nije u potpunosti ugasila.

U to vrijeme politički život u Bosni je obilježen socijalnim i ekonomskim sukobima oko problema vlasništva posjeda, te stvaranjem više političkih partija. Iako je država bila podijeljena na 33 oblasti koje su brisale tradicionalne geografske granice, ipak su bosanski političari kao što su Mehmed Spaho osigurali da Bosna i Hercegovina očuva svoju teritorijalni integritet.

Uspostavljenje Kraljevine Jugoslavije 1929. godine donijelo je ponovno povlačenje granica u banate koji su navodno zaobilazili sve etničke i historijske linije, ipak su izbrisale svaki trag bosanskog entiteta. Poznati dogovor Cvetković-Maček je stvorio Hrvatski banat 1939. koji je praktički bio surova podjela Bosne između Srbije i Hrvatske.

U tom period Bošnjaci su bili u posebno teškom položaju. Zemljoposjednicima je oduzimana zemlja, zatupljenost Bošnjaka u vlasti bila je zanemariva, bili su bez prava i bez vjerske autonomije koja je 1930. kraljevom odlukom reducirana. Ni Srbima i Hrvatima, izuzev uske grupe ljudi, nije bilo bolje. Vladalo je siromaštvo i bijeda. Privreda je stagnirala što se snažno odražavalo na družtvene i životne tokove.

Međutim, taj period je obilježen i početkom Drugog sjetskog rata već 1939. u Evropi, dok će Jugoslavija postati meta tek 6. aprila 1941. jer je pristupila trojnom paktu. 17. aprila vojska Kraljevine Jugoslavije je kapitulirala a okupirana teritorija BiH pripala je pronacističkoj NDH.

Tokom rata vlasti NDH su sistematski protjerivale i ubijale jevrejsko, srpsko i romsko stanovništvo, kao i sve one koji nisu pristajali na fašističke zakone i vlast.

Drugi svjetski rat

U julu 1941. započinje ustanak svih antifašističkih snaga protiv nacizma i fašizma. Ustanicima se pridružuje i KPJ.  Na čelu sa Josipom Brozom organizirali su multietnični pokret otpora jednostavno nazvani partizani.

25. novembra 1943. je u Mrkonjić Gradu Zemaljsko antifašističko  vijeće narodnog oslobođenja BiH uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar Jugoslovenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz Osmanlijskog doba. To je potvrđeno in a Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 28. i 29. 11. 1943. Od 1943. godine i Saveznici počinju podržavati partizane, a fašisti od tada gube svaku podršku. Od tada partizani ostvaruju mnoštvo vojnih uspjeha. Od sedam neprijateljskih ofanziva na tlu Jugoslavije, pet je vođeno u BiH. Posebno su slavni uspjesi na Kozari, Neretvi, Sutjesci i Drvaru.

Na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu 1944. donesena je Odluka da ZAVNOBIH postaje najveće zakonodavno i izvršno tijelo u BiH, te Deklaracija o pravima gđana BiH. Ovim i još nekim odlukama donesenim tom prilikom postavljeni su temelji državnosti BiH.

Na Trećem zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sarajevu 1945. godine izgradnja vlasti je dovršena, a ZAVNOBIH je prerastao u Narodnu skupštinu BiH.

BiH je iz Drugog svjetskog rata izašla devastirana i osiromašena na svim poljima. Prema nekim procjenama, u toku Drugog svjetskog rata u BiH je život izgubilo 500.000 ljudi.

Jugoslavija (1945. – 1992.)

Odmah nakon rata, zbog stanja u kakvom se republika nalazila, država je započela intenzivnu rekonstrukciju i izgradnju. NAstavlja se i zakonodavna izgradnja zemlje. 30. 12. 1946. godine donesen i novi Ustav Narodne republike BiH prema kojem je predominantna državna svojima nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim resursima. Zabranjen je rad svim političkim strankama osim KPJ, a uskoro i nacionalnim društvima. Stanje se popravilo nakon 1948. Od tada se BiH, kao i cijela Jugoslavija, kreću u pravcu tzv. samoupravnog socijalizma.

U narednim decenijama dolazi do privrednom prosperiteta: brojna uspješna preduzeća, izgradnja infrastrukture, uspjesi u zdravstvenom, obrazovnom, kulturnom sportskom životu. Međutim, nedostatak demokratskih sloboda osjećao se u zemlji. Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina dolazi do mijenjanja ustava te se osjete značajne društvene ekonomske promjene i promjene u političkom sistemu.

U ovom periodu obrazovnom sistemu se poklanja velika pažnja. Otvara se veliki broj osnovnih i srednjih škola. Razvija se Univerzitet. Uspostavljaju se i otvaraju brojne ustanove: muzeji, pozorišta, biblioteke, dvorane, galarije itd. Zahvaljujući tome, nepismenost je do kraja XX. stoljeća u BiH svedena na minimalan procenat.

Ugled BiH u bivšoj Jugoslaviji bio je u stalnom usponu. Stvaralaštvo istaknutih pojedinaca i institucija bilo je zapaženo u svijetu.

Rapad SFRJ

Raspadom SSSR-a dolazi do nestanka komunističkih režima sa evropskog tla. Zbog toga je Evropska zajednica u Briselu 16. 12. 1991. donijela Deklaraciju o Jugoslaviji. Odgovarajući na Deklaraciju, vlada BiH je iste godine donijela odluku o priznavanju nezavisnosti i državnosti, Već tada su neke republike istupile iz SFRJ. Skupština BiH, slijedeći mišljenje Arbitražne komisije, u februaru 1992. godine donosi odluku o raspisivanju refenduma o nezavisnosti. Referendum je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine. Na njemu se dvije trećine građana BiH izjasnilo za državnu suverenost i samostalnost. Vijeće ministara EU u Briselu 6. 4. 1992. donosi odluku o međunarodnom priznanju Republike BiH kao samostalne države. Isti dan započinje oružani sukob u Bosni i Hercegovini. U takvoj situaciji 22.5. 1992. BiH je primljena u članstvo UN-a. Već tada je započeo najstrašniji sukob koji je trajao do kraja 1995. godine. 

Zaključivanjem Dejtonskog sporazuma 21.11.1995. i njegovim zvaničnim potpisivanjem oko mjesec dana kasnije u Parizu uspostavljen je mir na prostoru BiH, a Aneks 4 Dejtonskog sporazuma postao je Ustav države BiH koja se od tada administrativno dijeli na dva entiteta, FBiH i RS, a entiet FBiH dijeli se dalljen je i district je na kantone koji se dijele na općine, dok entitet RS dijeli dalje samo na općine. Pored entiteta uspostavljen je i Distrikt Brčko.

Posljednje dvije decenije u BiH su obilježene rekonstrukcijom, izgradnjom i razvojem. Bosna i Hercegovina je trenutno u procesu približavanja Evropskoj Uniji, i u 2007. godini je potpisan Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju.

header-pic2
vmc antena sarajevo
vmc rsg

vipservice

Promo materijali - download


powered by MGE & NCU