Sanski Most

Općina Sanski Most smještena je u srednjem toku rijeke Sane sa osloncem na planinu Grmeč. Ovo područje graniči sa općinama Ključ, Bosanska Krupa i Prijedor. Površina Sanskog Mosta je 781 km2. Općina je karakteristična po izvorima i vodotocima koji se nalaze na njenom području. U tom smislu naročito se izdvaja rijeka Sanu i osam rječica: Sanica, Dabar, Zdena, Bliha, Majdanska rijeka, Japra, Sasinka i Kozica, više potoka i potočića,kao i nekoliko kraćih ponornica. Otud i naziv za Sanski Most – “Grad na devet rijeka”.

Cijelo područje Sanskog Mosta s obzirom na ispresijecanost riječnim tokovima i malu nadmorsku visinu veoma je prohodno, pa čak i sama planina Grmeč. Također, tu se nalazi i nekoliko jakih kraških vrela koja su istovremeno i izvori navedenih rječica (Dabarsko vrelo i vrelo Zdene).

Bitno je spomenuti i nekoliko mineralnih izvora od kojih nijedno nije iskorišteno kao banjsko lječilište, niti se voda eksploatira. Ima i nekoliko pećina, a najpoznatije su Hrustovača i Dabarska pećina.
Zbog otvorenosti doline Sane prema sjeveru ovaj prostor nalazi se pod uticajem srednjoevropske klime.
Broj stanovnika na području općine Sanski Most prema zadnjim mjerenjima je oko 57 263.

Historija

Povoljan geografski i klimatski položaj pogodovao je naseljavanju još od prethistorijskih vremena. Brojnost lokaliteta sa ostacima materijalne kulture stanovnika pokazuje da je ovo područje bilo nastanjeno u kontinuitetu skoro 4000 godina. Od prethistorijskih lokaliteta najznačajniji su svakako pećina Hrustovača i Dabarska pećina, te lokalitet nekropola ravnih grobova. Pećina Hrustovača jedina je istražena pećina sa izvanrednim nalazima keramičkog materijala koji ovaj lokalitet svrstavaju u specifičan sement vučedolske kulture (od 2000 do 1800 god. pr.n.e.). Za ovu hrustovačku kulturu arheolog Stojan Dimitrijevič uveo je termin "zapadnobosanski ili hrustovački tip vučedolske kulture". Terminološki, ovaj lokalitet svrstava se u kasnu fazu ove eneolitske kulturne grupe.

Značajan lokalitet po kome je ovaj kraj prepoznatljiv u naučnoj literaturi je spomenuta nekropola ravnih grobova kod Sanskog Mosta. Izvanredni nalazi keramike, kostiju, željezni i bronzani predmeti, nakit, noževi, pincete, željezni kopljasti šiljci, ostaci stambenih objekata, svjedoče da je područje Sanskog Mosta u periodu od VI. stoljeća pr.n. e. nastanjivalo pleme Mezeja, koje spominju i antički izvori. Prema istraživanjima i do sada utvrđenim naučnim činjenicama, Mezeji su bili moćno i snažno pleme sa utvrđenim gradom kao rudarskim centrom koji se zvao “Splonum”, a koji se nalazio na rijeci Sani. Tragovi ovog grada nisu pronađeni. Nakon sto su Rimljani osvojili ove krajeve i pokorili Mezeje u I. st. nove ere, zaveli su svoju upravu. Pod utjecajem rimske kulture, Mezeji postepeno napuštaju svoja gradinska staništa i skupljaju se u riječnim dolinama. Doba rimske dominacije takodjer ostavlja brojne materijalne tragove koji svjedoče o intenzivnom životu na obalama rijeke Sane i obilatom korištenju željezne rude. Važan nalaz iz ovog perioda je sa lokaliteta Crkvina u selu Šehovci, gdje je otkriveno rimsko naselje i metalurški pogon, te ostaci talionice s pećima kao i mnogo rimskog građevinskog materijala.

Na lokalitetu Oštra Luka pronađena je rimska stela sa prikazom biste, a na lokalitetu Treska Stari Majdan nađena je rimska talionica željeza, brojni zidovi građevina i jedna cijela zgrada. U njoj je pronađeno 6 žrtvenika, 3 sa natpisom, a 3 bez natpisa. Razdoblje od propasti Rimskog carstva pa skoro do XIII. stoljeća na ovom području može se rekonstruirati samo pomoću općepoznatih historijskih fakata. Nedostatak materijalnih dokaza za ovaj period vjerovatno je više stanje neistraženosti ovog područja, nego što je slučaj izostalih historijskih zbivanja i nenastanjenost u ovoj plodnoj i za život veoma povoljnoj dolini. Razdoblje kasnog srednjeg vijeka ponovo možemo pratiti pomoću dokumenata i materijalnih ostataka sa terena. Iako je i ovo razdoblje malo istraživano, materijalni i kulturni ostaci govore o burnom i intenzivnom životu na ovom području. Vidljivi ostaci materijalne kulture su srednjovjekovni gradovi i nekoliko nekropola sa stećcima (verificirani stećci na ovom području uglavnom su u obliku sanduka veoma grube izrade, a nalazi su dosta oštećeni). Najvažniji lokaliteti na ovim spomenicima su Brezine, Mramorje i Martin.

1244. god.

Najstariji dokument koji govori o ovom području je listina Bele IV od 20. jula U tom dokumentu spominje se područje "Donji Kraji" (područje današnje općine Sanski Most) kao dio Banovine Bosne. "Donji Kraji” su bili podijeljeni na župe. Župa Sana prostirala se oko srednjeg i donjeg područja rijeke Sane sve do njenog utoka u Unu. Župa je obuhvaćala mjesta: Blagaj, Sanu, Kamengrad, Japru, Vodicu, Oštru Luku, Kozar i Hrvanice. Uz prve vijesti o "Donjim Krajima" iz spomenutog dokumenta saznajemo i da je tim područjem u XIII. stoljeću upravljao Stjepan Hrvatinić, rodonačelnik moćne porodice Hrvatinića, koji je priznavao bosanskog bana Matiju Ninoslava. Pomoću historijskih dokumenata mogu se pratiti dalja zbivanja na ovom području. 

1392. god.

Ove godine saznajemo da bosanski kralj Stjepan Dabiša boravi u "Donjim Krajima" u mjestu Lušci. Tu je kralj uručio povelju delegaciji Dubrovčana kojom im priznaje sva ranije stečena prava i povlastice na području njegova države. Povelju su potvrdili i svi prisutni vlastelini: vojvoda Hrvoje Vukčić, vojvoda usorski Vlatko Hranić, knez Stipoje Hrvatinić, knez Radoslav Pribinic, knez Dobrosav Divošević i drugi. Činjenica da se u Lušcima u "Donjim Krajima" sakupila tolika bosanska vlastela i vojska sa kraljem indicira na napad iz Ugarske ili se sam kralj spremao da napadne. Značajan srednjovjekovni grad na području Sanske općine bio je grad Kamengrad. Pripadao je župi Sana, a bio je u vlasti knezova Babonića Blagajskih čije sjedište je bilo u gradu Blagaju desetak kilometara od ušća Sane u Unu. Vjerovatno su ga i sagradili knezovi Blagajski. Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1374. godine.

1463. god.

Osmanlije su ovaj grad zauzeli kao na sličan način kao i tvrdi grad Ključ. Iz strateških razloga Kamengrad je veoma dobro utvrđen, vjerovatno zato što je bio pogodniji za odbranu. Sam grad je smješten na nepristupačnom brdu. Na padini ispod grada u doba osmanske dominacije sagrađen je tzv. "Donji grad" kojeg današnje stanovništvo naziva Palankom. Važnost tvrđave Kamengrad potvrđuje činjenica da je istovremeno bio i vojvodstvo i kadiluk i nahija, a kapetan je u njoj imao svoju vojsku i svoje sjedište. Pod komandu kamengradskog kapetana spadali su i Stari Majdan (“Madeni Ahen” - Željezni Majdan), i Vakup (današnji Sanski Most). Kamengradska tvrđava imala je značajnu ulogu na graničnom području Osmanskog carstva. Također, ove godine sagrađena je musala na mjestu gdje je Mehmed Fatih klanjao prvi put po osvajanju Kamengrada 1463. godine. Po njemu je i ova musala i dobila ime. Tokom vjekova svoga postojanja oba spomenika kulture vise puta su rušena i obnavljana. Interesantno je napomenuti da je Fatihova musala bila jedina sačuvana na području Bosne i Hercegovine.

1557. god.

U tom periodu izgrađen je i novi drveni most na rijeci Sani koji je povezivao stari dio grada sa novom čaršijom. Od građevinskog naslijeđa značajno je spomenuti Hamza-begovu džamiju sagrađenu sa kupolom u središtu stropne konstrukcije i sa drvenom munarom.

1750. god.

Sagrađena Cerića kula u Starom Majdanu u kojoj je u XIX. vijeku jedno vrijeme bila žandarmerijska kasarna. Međutim, zna se da je za cijelo vrijeme austrougarske vladavine, pa sve do 1942. godine u Cerića kuli u Starom Majdanu bila žandarmerijska kasarna. 1942. ustanici partizani su je zapalili, a 1945. godine Cerića kula majdanskih kapetana u Brdarima, nalazila se na posjedu begova Cerića, na brežuljku lijevo od ceste koja iz Sanskog Mosta vodi za Stari Majdan.

1785. god.

Kamengrad se opisuje kao selo sa 10 do 12 muslimanskih kuća i jednom sačuvanom kulom sa nešto starih zidova tvrđave. Na sjevernoj strani je u to vrijeme bila sačuvana i ulazna kapija u grad. I danas su vidljivi ostaci tog nekad moćnog grada. Problem određivanja tačne lokacije Starog grada Sanskog Mosta i njegovog nastanka prisutan je kod svih historiografa koji su se do sada bavili istraživanjem ovog područja. Naime u literaturi se pojavljuje nekoliko naziva za ovaj grad: Kulen-Vakuf, Skucani Vakuf i Sanski Most. Upoređujući objavljena dokumenta došlo se do zaključka da se naselje koje je danas izraslo u grad Sanski Most u srednjem vijeku zvalo Sana. U Osmanskom periodu ili bolje rečeno u periodu od XVII. do XIX. stoljeća zvalo se Vakuf ili Kulen Vakuf, da bi nakon austrougarske okupacije sasvim preovladao naziv Sanski Most. Iz svega se može zaključiti da je jedno vrijeme na ušću Zdene u Sanu bilo samo malo naselje bez tvrđave, koje je prilikom osmanskih osvajanja krajem XV. stoljeća potpuno razrušeno. Vjerovatno je to razlog da se povremeno gube vijesti o župi i gradu Sani. Da su uporedo postojale dvije nahije “Sana”, potvrđuju dva turska deftera, prema kojima Kamengrad zauzima područja zapadno, sjeverno i južno, te uski dio istočno od današnjeg Kamengrada, a Sana dijelove uz obje obale rijeke Sane sjeverno od današnjeg Sanskog Mosta.

U pograničnim dijelovima Bosne i Hercegovine postojale su kapetanije koje su nosile naziv po glavnim gradovima. Među njima su i Kamengradska i Most na Sani (“Džesri Sana” kapetanija). Od kapetana se 1796. i 1812. godine spominje Mustafa-beg (umro 1813.godine) koga nasljeđuje Murat-beg, koji je fermanom 27. septembra 1822. izgubio titulu kapetana.Na njegovo mjesto imenovan je Husein-beg, sin Hasan-bega Čekića, koji je najvjerovatnije bio posljednji kapetan jer su kapetanije ukinute 1835. godine. Osmanlije su u pograničnim područjima gradili utvrđenja od drveta, zvana palanke. Na ovom području postoje dva naselja koja su se razvila iz palanki, Lušci-Palanka i Tominska Palanka. Osmanska vlastela je na svojim spahilucima gradila kamene dvorce (kule) na više spratova u kojima se stanovalo i koji su bili lakši za odbranu. Takvi gradovi-kule koji su bili osnova za buduće gradove-naselja na sanskom podrucju su: Kamengrad, Mren, Kamičak, Vakuf (Sanski Most), Stari Majdan i Japra,a kule Miralemova kula (Tomina), Cerića kula (Brdari), kula u Lipniku i kula u Starom Majdanu. Prodor Osmanlija u ove krajeve izazvao je velike promjene u sastavu stanovnistva. Intenzivnije naseljavanje muslimanskog stanovnistva zabilježeno je nakon pada Like i drugih područja u Hrvatskoj. Naseljavanje hrišćanskog stanovništva naročito se inzenziviralo nakon austrougarske okupacije BiH kad dolazi do naseljavanja Srba i Hrvata u gradska naselja, do tada isključivo muslimanska.

1878. god.

Navedene godine austrougarska je započela okupaciju. Nakon zauzeca Ključa, uslijedilo je zauzimanje sanskog Mosta, Starog Majdana i Kamengrada. Dolaskom na ove prostore Austro-Ugarska je provela i novu administrtivnu podjelu na kotare (srezove) i okruge. Prema jednom popisu iz 1910. Sanski Most je imao povrsinu 1017 km2, dvije gradske općine (Sanski Most i Stari Majdan), te 38.422 stanovnika.
U gradu Sanskom Mostu tad je bilo preko 50 trgovina i zanatskih radnji, hotel i agencija Zemaljske banke. Već prvih godina austrougarske okupacije, na desnoj obali Sane, u dijelu grada zvanom “Sana-čaršija” izgrađene su zgrade za kotarski ured i kotarski sud, zgrade žandarmerije, osnovna škola, ugostiteljske i zanatske radnje.

Nakon I. svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Sanski Most je postao sjedište sreza, a od 1929. do 1941. godine bio je dio Vrbaske banovine.

Sanski Most je 1930. godine imao 87 naselja u 8 općina. Teritorija današnje Sanske općine, nekadasnjeg sreza imala 58.671 stanovnika.

U toku II. svjetskog rata ovaj kraj je pružio oštar otpor fašizmu. Od značajnih datuma u ovom periodu izdvaja se II. zasjedanje ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu 30. 06. – 02. 07. 1944. god. Prema statističkim podacima u sanskom kraju za vrijeme ovog rata bilo je 3.650 žrtava.

Destinacije u BiH

sanski most

header-pic2
vmc antena sarajevo
vmc rsg

vipservice

Promo materijali - download


powered by MGE & NCU